Sela Babušnice

Selo Stol

STOL je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 12 zaseoka- mahala), pored Stolske reke, između planinskih vrhova: Golemi Stol, Mali Stol i Veliki Korbes. Ne postoje podaci da je Stol staro naselje. Najverovatnije je nastalo u tursko vreme, polovinom ili krajem 19. veka. Naziv je dobio po planinskom visu Golemi Stol. U svim ratovima poginulo je 85 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 35 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 50 stanovnika. Pored toga, bugarski fašisti su popalili 130 stambenih i pomoćnih objekata. Oktobra 1943. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija pobili i masovno streljali 46 stanovnika, kao odmazdu za partizanska dejstva.

Selo Gornji Striževac

GORNJI STRIŽEVAC je stočarsko naselje razbijenog tipa u izvorišnom delu reke Lužnice. Ne postoje podaci da je ono staro naselje. Najverovatnije je nastalo u tursko vreme, polovinom ili krajem 19. veka, kao i naziv po strižbi mnogobrojnih ovaca. Po oslobođenju od Turaka (1877. godine) selo Gornji Striževac (tada samo Striževac) je bilo veće selo i brojalo je 100 poreskih glava. Po oslobođenju (1879. godine) formirana je striževačka opština za sela: Provaljenik, Šljivovik i Striževac. U južnom delu striževačkog atara, pored puta Babušnica- Pirot, između dva svetska rata, formiralo se naselje drumskog tipa, koje se zvalo Livađe i Sredorek. Posle Drugog svetskog rata novo naselje je dobilo naziv Donji Striževac, a stari Striževac time je postao Gornji Striževac. U svim ratovima poginulo je 75 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 60 i u Drugom svetskom ratu 15 stanovnika. Pog.

Selo Donji Striževac

Donji Striževac je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa i sastoji se od 3 mahale. Nalazi se u izvorišnom delu reke Lužnice, i jedno je od mlađih naselja Lužnice. Sve do 1880. godine na ovom mestu nalazile su se 2 striževačke vodenice i turski han.Naselje Donji Striževac nastalo je između dva svetska rata 1937. godine na mestu zvanom Livađe. Samom početku naseljavanja doprineo je novoprosečeni put Babušnica- Pirot (stari put je išao preko Jeremijinog vrha). Kraj prosečenog puta nastalo je novo naselje, najvećim delom od iseljenika iz Striževca (Starog), a mnogo manjim delom od stanovnika iz Provaljenika i Izvora. Donji Striževac je seosko naselje drumskog tipa (kuće su pravljene sa jedne i sa druge strane puta Babušnica- Pirot). Posle Drugog svetskog rata stanovništvo se naseljavalo i pored puta za Velu Palanku. Januara 1945. godine od Striževca su nastala 2 naselja: Donji i Gornji Striževac. U poslednje vreme zapažen je porast broja stanovnika (doseljenih) u Donjem Striževcu, što je primetno jedino još u Babušnici i Dragincu. Poginulo je 5 stanovnika u Drugom svetskom ratu.

Selo Berduj

BERDUJ je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 15 mahala), na dolinskim stranama potoka Zli Dola, u okruženju planinskih vrhova: Cikulje, Zadalje i Kitke. Po predanju ime dobija po svom osnivaču Verdi, koji je došao iz Šumadije. Po prvi put pominje se u turskom popisu Niške nahije iz 1564. godine, koji je imao 10-20 domaćinstava i oko 100 stanovnika.Meštani Berduja su svojevremeno bili dobri pečalbari i ćumurdžije.U svim ratovima poginulo je 38 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 27 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 11 stanovnika. Bugarski fašisti su popalili 43 stambena i pomoćna objekta. Januara 1944. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija streljali 7 stanovnika.

Selo Berin Izvor

BERIN IZVOR je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 10 mahala) između 3 planinska vrha: Miljčevski Kamik, Verinska Čuka i Crni Vrh. Najverovatnije je nastao na prelazu između 17. i 18. veka, za vreme turske vladavine. Naziv je dobio od imena Bera- turskog zemljoposednika u tim krajevima.

Selo Vrelo

VRELO je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 8 zaseoka- mahala) između 2 planinska vrha: Cikulje i Crtave. Poznato je po jakom vrelu u starom centru sela, po kome je i dobilo naziv. Najverovatnije je nastalo u tursko vreme, polovinom ili krajem 19. veka. Od davnina je bilo poznato po pečalbarstvu. U Drugom svetskom ratu poginulo je 6 stanovnika. Podataka za poginule u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) nema, ali se zna da su za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima bili odlikovani: Ivanović Mika, Miljković Jovan i Petrović Vlagoje Karađorđevom zvezdom.

Selo Vuči Del

VUČI DEL je pogranično (prema Bugarskoj) stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 9 zaseoka- mahala) na severnim padinama planine Ruj. Vuči Del se, prema predanju, nekada zvao Vladisavci, ali nije poznato kada je naziv sela promenjen, a ni zašto je to učinjeno. Pominje se, po prvi put, u turskim zapisima sa početka 17. veka (1606. godine) kao Vučje Dol. Naziv je dobio po vukovima (po zoogeografskom poreklu). Vio je poznat po kozarstvu i pečalbarstvu. U Drugom svetskom ratu poginuo je samo 1 stanovnik, dok podataka o poginulima za vreme Otadžbinskih ratova (od 1912. do 1918. godine) nema.

Selo Kambelevac

KAMBELEVAC je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 15 mahala) na obalama Stolske reke. Nastao je pred kraj turske vladavine, najverovatnije sredinom 19. veka. Po predanju, razvio se na imanju turskog velikoposednika po imenu Kamber, i postao “Kamberov čiflik”. Vremenom je od tog naziva nastao Kamberovac, a na kraju Kambelevac. Veruje se da je naziv mahale “Znepoljci” u Kambelevcu nastao od doseljenih Srba iz Bugarske (iz Znepolja i okoline). U svim ratovima poginulo je 58 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginuo je 41 stanovnik i u Drugom svetskom ratu 17 stanovnika. Bugarski fašisti su popalili 19 stambenih i pomoćnih objekata, a decembra 1943. godine su streljali 4 stanovnika.

Selo Leskovica

LESKOVICA je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 9 mahala) između 3 planinska vrha: Cikua, Govedarnik i Čuka. Po prvi put pominje se u turskom popisu Niške nahije iz 1564. godine, najverovatnije pod imenom Leskova Padina, koja je imala manje od 10 domaćinstava i oko 50 stanovnika. U Drugom svetskom ratu poginuo je 21 stanovnik. Bugarski fašisti su popalili 36 stambenih i pomoćnih objekata. Podataka za poginule u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) nema, ali se zna da je za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima bio odlikovan Ristić Peni Karađorđevom zvezdom.

Selo Masurovac

MASUROVAC je ratarsko- stočarsko i voćarsko naselje razbijenog tipa (sa 2 velike mahale: Gornja i Donja mahala) na obalama Masurovačke reke. Ne postoje podaci o ranijoj naseljenosti. Prema predanjima nastao je sredinom 19. veka- pred kraj turske vladavine. Vio je poznat po pečalbarima- građevinskim majstorima i radnicima. U svim ratovima poginuo je 21 stanovnik: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 14 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 7 stanovnika. Pored toga bugarski fašisti su popalili 47 stambenih i pomoćnih objekata. Jula 1944. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija streljali 14 stanovnika.  Marjana Stankovića iz Masurovca je bio srpski narodni poslanik Lužničkog sreza, član i ideolog Radikalne Narodne Stranke za Lužnički srez. Pojavom i govorničkom sposobnošću osvajao je mase Lužnice, a kod seljaka Lužnice uživao veliki politički ugled. Mučki je ubijen septembra 1903. godine u zasedi od zaverenika iz suprotne političke partije. Bila je to velika zavera u kojoj je učestvovalo 11 zaverenika, od kojih je 9 osuđeno na robiju od 6 do 20 godina. Jevte Popović Marjanov brata,je odmah kandidovan za narodnog poslanika umesto ubijenog brata Marjana. On je držao poslanički mandat punih 9 godina.

Selo Preseka

PRESEKA je ratarsko- stočarsko naselje zbijenog tipa (sa 10 mahala). Nekadašnje staro selo- selište (u tursko vreme) bilo je 200 m udaljeno i zvalo se Lokve. Naziv je nastao, najverovatnije, od toga što je selo nekada bilo presečeno nekakvom granicom. Po prvi put pominje se u turskom popisu Niške nahije iz 1564. godine, koja je imala manje od 10 domaćinstava i oko 50 stanovnika. Vio je razvijen ćumurdžijski zanat, koji je danas iščezao. U svim ratovima poginulo je 10 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 8 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 2 stanovnika.

Selo Radinjince

RADINjINCE je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 7 zaseoka- mahala) u dolini reke Murgovice. Naziv sela je nastao po vrednim i radnim meštanima. Postoje tragovi stare naseljenosti (stare vodovodne cevi), još iz doba starog Rima, i kameni spomenik na staroslovenskom jeziku sa uklesanom 1701. godinom.  Po prvi put se spominje u prvom turskom popisu iz 1498. godine, kao naselje sa 10-30 domaćinstava i oko 150- 200 stanovnika; kao i u dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Raidienstene, tj. Radinjince i imalo je jedno dželepkeško domaćinstvo (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Prema predanju veruje se da je većina stanovništva sela doseljena iz okoline Prokuplja, kao i jednim delom od kosovskih Srba posle Prve velike seobe Srba. U današnju mahalu Lazarevci, preci su se doselili iz Bugarske. Meštani su, nekada, bili poznati kao pečalbari- zidari. U svim ratovima poginulo je 60 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 34 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 26 stanovnika. Bugarski fašisti su popalili 191 stambeni i pomoćni objekt. Oktobra 1943. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija streljali 8 stanovnika kao odmazda za partizanska dejstva. Radinjince je selo sa najviše mostova u Lužnici. Skoro svaka kuća u Radinjincu ima svoj most- svoju vezu sa glavnom saobraćajnicom (asfaltno- makadamski put od Ljuberađe). Nakon mnogih poplava Murgovice i njenih pritoka (naročito Masurovačke reke), konačno se krenulo sa uređenjem korita Masurovačke reke. Njene obe obale kroz Radinjince su uređene kamenom obaloutvrdom i tako su u mnogome sprečena eventualna izlivanja reke i uništavanje samog sela i imanja u okolini, kao i nizvodno prema Ljuberađi i dalje niz reku Lužnicu.

Selo Radosin

RADOSIN je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 16 zaseoka- mahala) na obalama reke Tegošnice. Stanovništvo se, mahom, doselilo iz okoline Vranja i Vlasotinca. Po predanju nazivi mahala Markovci i Purinci nastali su od doseljenih Bugara. Po prvi put pominje se u turskom popisu Niške nahije iz 1564. godine kao mesto sa manje od 10 domaćinstava i oko 50 stanovnika. Nekada je selo bilo poznato po pečalbarima- građevinarima. U svim ratovima poginulo je 88 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 52 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 36 stanovnika. Bugarski fašisti su popalili 164 stambena i pomoćna objekta. U nekoliko navrata 1943. i 1944. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija pobili i streljali 19 stanovnika. Posle Prvog svetskog rata naročitim držanjem i postupcima posebno se u Radosinu isticao solunski borac Veljko Stojanović, posleratni kmet u selu, odbornik u opštini i Lužničkom srezu. Jahao je “dorata”, a upamtili su ga po bombonama i kockicama šećera koje je neštedimice delio deci.

Selo Rakita

RAKITA je ratarsko- stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 6 zaselaka- mahala) između nekoliko planinskih vrhova: Prosečeni Kamik, Miljčevski Kamik, Šipkovica i Kočin Del, pored Vučidelske i Crnovrške reke. Naziv je fitogeografkog porekla- po šiblju rakite. Po prvi put se pominje u turskim popisima Znepolja iz 1498. godine, i u kasnijem dželepkeškom popisu iz 1576. godine pod nazivom Rakita. Imala je 2 dželepkeška domaćinstva (domaćinstvo sa najmanje 25 ovaca). Posle Drugog svetskog rata izgrađen je rudnik "Nova Jerma", poznat kao rudnik kamenog uglja, sa 500 radnika i godišnjim iskopom od 300 hiljada tona. Rudnik je bio promašena investicija- nerentabilan i posle "likvidiran". U Drugom svetskom ratu poginula su 4 stanovnika. Podataka za poginule u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) nema.

Selo Rakov Dol

RAKOV DOL je stočarsko naselje razbijenog tipa (sa 11 mahala) na obalama Rakovdolske reke između 2 planinska vrha: Kusi Del i Čuka. Selo je, u početku, bilo zbijenog tipa, da bi, posle raspada seljačke zadruge i deoba, postalo selo razbijenog tipa. U centru sela nalazi se raskršće, odakle vode putevi: prema Radosinu i Ljuberađi, prema Crvenoj Jabuci, prema Jabukoviku i prema Strelcu. Sve kuće u selu su bile ograđene plotovima od puteva. Prema jednom predanju Rakov Dol je naselilo 12 begunaca iz Pomoravlja za vreme turske vladavine. Oni su bežali pred turskim zulumima i naselili se u ovaj kraj, gde su i osnovali selo Rakov Dol. Najveći broj familija je dobio naziv po svojim osnivačima- beguncima ili prema zanimanju kojim su se oni bavili. Najverovatnije je nastalo u tursko vreme, polovinom ili krajem 19. veka, a ime je dobilo po rakovima kojih je bilo mnogo u gornjem i srednjem toku Rakovdolske reke. U svim ratovima poginulo je 76 stanovnika: u Otadžbinskim ratovima (od 1912. do 1918. godine) poginulo je 53 stanovnika i u Drugom svetskom ratu 23 stanovnika. Bugarski fašisti su popalili 124 stambena i pomoćna objekta. Juna i decembra 1943. godine selo je bilo zavijeno u crno, kada su bugarski fašisti i kaznena ekspedicija streljali 7 stanovnika. Za zasluge i izuzetne podvige u Otadžbinskim ratovima bili su odlikovani: Stojić Milan i Stanimirović Milojko Karađorđevom zvezdom.